Moliški Hrvati: stoljeća tradicije, jezika i kulture u Italiji

Z one bane mora doselili su davnih godina 16. stoljeća Hrvati koji se danas nazivaju moliškima. Na tu drugu stranu mora gledali su iz devet sela smještenih na brežuljcima današnje pokrajine Molise na jugoistoku Italije. Ondje ih je najveći broj stigao preko obližnjeg poluotočića Gargano gdje su se iskrcali nakon što su morskim putem iz svog zavičaja pod obroncima Biokova pobjegli od Osmanlija. Danas su potomci tih Hrvata nastanjeni u gradićima Živavoda Kruč (Acquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro) i Štifilić (San Felice). Kao što ima povijest nastanka, svaka hrvatska manjinska zajednica ima i povijest „otkrivanja“. Prvi vrijedni podaci o Hrvatima na širem području talijanskog juga nalaze se već u Autobiografiji Bartola Kašića iz 1614. Pisac prve hrvatske gramatike napominje kako je riječ o Hrvatima koji se služe „dalmatinskim govorom i katoličke su vjere rimskog obreda“ (Marta Račić, Identitet moliških Hrvata, 2020).  Zbog svoje izoliranosti moliški su Hrvati dugo predstavljali nepoznanicu talijanskim istraživačima koji su ih nazivali uobičajenom imenicom Slavi. Sustavno je naselja moliških Hrvata prvi istražio Milan Rešetar koji je nakon boravka u Kruču objavio studiju na njemačkom Die Serbokroatischen kolonien Suditaliens. On je zaključio da su moliški Hrvati potomci doseljenika koji, s obzirom na štokavsko-ikavski govor s elementima čakavštine, najvjerojatnije potječu iz makarsko-biokovskog područja između Cetine i Neretve.

U talijansku regiju Molise Hrvati su se doselili u  16. st.

Hrvatski grkokatolički svećenik Božidar Vidov mnogo je učinio za očuvanje identiteta moliških Hrvata, ponajprije njihova jezika. Za njih se zainteresirao 1950-ih kada je, prilikom studija u Rimu, otkrio njihov arhaični jezik i bogatu tradicijsku kulturu. Pokrenuo je i uređivao prvi moliškohrvatski časopis Naš jezik / La nostra lingua. Iako je sredinom 1960-ih otišao u Kanadu gdje je služio hrvatskoj zajednici, ostao je trajno okupiran baštinom moliških Hrvata. Na temelju istraživanja i prikupljene građe ondje je objavio prvu zbirku njihove poezije Poezija na našo, a kasnije još jedanaest književnih i filoloških djela među kojima je i prva deskriptivna gramatika moliškohrvatskoga govora.

Od ranih 1990-ih intenzivirali su se napori da zajednica moliških Hrvata postane vidljivija na karti etničkih manjina. Potpisivanjem Ugovora o pravima manjina između Republike Hrvatske i Talijanske Republike, 5. studenog 1996. godine, moliški Hrvati prvi su put priznati kao nacionalna manjina u nekom međunarodnom sporazumu. Talijanska se Republika tim Ugovorom obvezala da će osigurati hrvatskoj nacionalnoj manjini, na području na kojem je utvrđena njezina tradicionalna naseljenost, očuvanje i slobodno izražavanje njezina kulturnog identiteta. Kad je 1999. donesen opći talijanski Zakon o zaštiti povijesnih i jezičnih manjina, moliški Hrvati priznati su kao povijesna jezična manjina.  Tlo za takav razvoj događaja pripremila je jedna od najznačajnijih moliških Hrvatica u prosvjetiteljskom smislu, Agostina Piccoli. Rođena 1962. u Mundimitru, u Zagrebu je diplomirala hrvatski jezik i književnost te vrativši se u rodni kraj ondje pokrenula nastavu hrvatskog jezika u sva tri naselja. Zahvaljujući znanju, iskustvu i kontaktima koje je stekla Agostina Piccoli aktivirala se i u praćenju europskih politika vezanih za manjinske zajednice i jezike. Nažalost, prerano je preminula 1998, ali je njezin rad nastavljen u Zakladi „Agostina Piccoli“ koja danas podupire sve obrazovne i izdavačke pothvate moliškohrvatske zajednice.

Tijekom stoljeća zaslužni su se pojedinci brinuli oko otkrivanja, znanstvenog valoriziranja i očuvanja moliškohrvatskoga jezika. Kruna tih napora je Zbirka moliških Hrvata u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju je ljetos pokrenula voditeljica knjižnice Zrinka Vitković. Ona je i autorica izložbe Nemojte zabit’ naš lipi jezik! koja se od lipnja do kolovoza mogla pogledati u Knjižnici HAZU. Građa Zbirke obuhvaća knjige, časopise i audiozapise „koji predstavljaju važan doprinos očuvanju etnolingvističkog identiteta najstarije i najmanje iseljeničke skupine Hrvata u Europi“. Bibliografski zapisi dostupni su i virtualno, u Digitalnoj zbirci HAZU (DigZbi). Uz građu koja je stizala knjižničnom razmjenom još od 1960-ih godina, HAZU je, zahvaljujući suradnji s Pasquallinom Sabellom iz Hrvatskog jezičnog ureda u Kruču, sada bogatija za nekoliko novih naslova moliškohrvatskih autora. Jedan od najplodnijih među njima svakako je književnik Nicola Gliosca čija su tri nova naslova predstavljena 23. studenoga u Kruču, u organizaciji Kulturne udruge „Naš život“. Roman Sa naša jena fat (Pronašao sam priču), zbirka kratkih priča Fata nove aš stare (Nove i stare priče) te zbirka pjesama Kundrade govore (Krajevi govore) objavljeni su uz financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH. Gliosca je ranije izdao više zbirki pjesama i kratkih priča, ali i nekoliko romana, što ga svrstava među rijetke romanopisce među hrvatskim manjinskim autorima.